MJERENJE TERMOHALINIH PARAMETARA

 

Određivanje termohalinih svojstava mora uključuje mjerenja temperature i saliniteta, dok se gustoća računa pomoću empirijskih relacija. Klasična metoda mjerenja temperature mora obuhvaćala je uranjanje obrtnih termometara, postavljenih u kućišta crpaca koji su služili za uzimanje dubinskih uzoraka mora. Istovremeno s uzimanjem uzorka mora pomoću crpca, termometar se obrtao odvajajući dio žive u cijevi od spremišta pomoću kapilarnog suženja u trenutku mjerenja. Dio žive u cijevi je označavao temperaturu mora, koja se očitavala pri vađenju termometra na površinu mora. Mjerenu vrijednost je još bilo potrebno korigirati pomoću odgovarajućih relacija obzirom da su se temperatura na površini i na mjerenoj dubini razlikovale.

Klasična metoda određivanja saliniteta uključuje određivanje kloriniteta titracijom morske vode otopinom srebrnog nitrata. Uzorak mora je bio zahvaćen crpcem na mjerenoj dubini, obrtanjem te zatvaranjem otvora, nakon čega je uzorak vađen na površinu. Salinitet uzorka je računat iz kloriniteta pomoću standardne empirijske relacije.

 

 Fotografija Niskin crpca koji služi za uzimanje dubinskih uzoraka, zajedno sa shemom obrtnog termometra koji se postavljao u odgovarajuće ležište na crpcu (plavo predstavlja spremište žive, crveno/svijetloplavo jest kapilarno suženje, a ljubičasto cijev s temperaturnom ljestvicom).

 

Novije metode mjerenja temperature i saliniteta zasnivaju se na korištenju otpornih termometara i vodljivosti morske vode. Standardan mjerni instrument jest CTD sonda (Conductivity, Temperature, Depth), s autonomnim (baterijskim) ili napajanjem s broda. Sonda se spušta pomoću konopa ili vitla u more, te mjeri kontinuirano temperaturu i vodljivost mora i do 30 puta u sekundi. Senzor temperature su platinski, bakreni ili nikalni otporni termometri. Princip mjerenja jest da se električni otpor u termometru mijenja sa temperaturom, te se promjene registriraju u memorijskoj jedinici. Vodljivost (konduktivitet) morske vode mjeri se pomoću razlika frekvencijskih karakteristika dvaju električnih oscilatora, koja nastaje kao posljedica djelovanja iona u uzorku morske vode. Na takav način se mjeri otpor uzorka morske vode, a salinitet se računa iz otpora i temperature pomoću standardnih empirijskih relacija.

Osim CTD sonde, senzori za temperaturu mogu biti postavljeni na određenu dubinu zajedno s instrumentima za mjerenje morskih struja te mjeriti promjene temperature u vremenu. Nadalje, često se koriste i termistorski lanci koji mjere temperaturu mora u vremenu na više različitih dubina (i do 40 senzora).

 

 Multisonde Seabird SBE25 (lijevo) i General Oceanics MK320 (desno) s rozetom za uzimanje uzoraka morske vode.

 

Termistorski lanac AANDERAA TR7 (lijevo) te senzor temperature mora (desno).

 

Razvojem satelitske oceanografije postalo je moguće mjerenje raznih toplinskih karakteristika površine mora, pa tako i površinske temperature mora. Prednost ovakvih mjerenja jest postupna pokrivenost svih mora (osim oblačnih područja), a nedostatak predstavlja činjenica da satelit mjeri temperaturu sloja mora debelog oko 1 cm.

 

Vezane stranice projekta