SATELITSKA OCEANOGRAFIJA

Satelitska oceanografija razvila se tijekom zadnjih desetljeća prošloga stoljeća, pokušavajući riješiti problem vremenskih i prostornih nedostataka oceanografskih podataka. Naime, klasična mjerenja svojstava oceana su vrlo skupa te zahvaćaju vrlo mala područja, dok su prednosti satelitske oceanografije prostorna pokrivenost koja omogućava kontinuirana mjerenja stanja svjetskih mora. Osim prostorno-vremenske pokrivenosti, prednosti su i periodičnost uzorkovanja podataka, mjerenja više parametara istovremeno te korištenje jednog instrumenta na cijeloj zemaljskoj kugli, zbog čega se ne javljaju problemi s kalibracijski uzrokovanim razlikama i sistematskim greškama različitih instrumenata. Glavni nedostatak satelitske oceanografije jest pokrivenost samo površine oceana i mora, dok su mjerenja svojstava dubljih slojeva nemoguća. Osim toga, atmosferski utjecaj može bitno utjecati na kvalitetu podataka, a kalibracija instrumenta se mora obaviti uz pomoć klasičnih metoda mjerenja. Naposljetku, tehnologija satelitskih mjerenja je mnogo skuplja od klasičnih metoda uzorkovanja.

Neki geofizički sateliti (ukupan popis je dohvatljiv na stranicama NASA-e):

Shematski prikaz EnviSat-1 i Artemis satelita.

Sateliti predstavljaju platformu na koju se postavljaju različiti senzori. Razlikujemo tri skupine satelita ovisno o načinu pozicioniranja iznad Zemlje:

1. kružni sateliti, kojima je orbita nagnuta prema ekvatoru, te periodički prolaze iznad određenih područja (linije uzorkovanja), obilazeći Zemlju za oko 50 minuta
2. polarni sateliti, koji kruže okomito na ekvator te prolaze iznad obaju polova na visini od oko 800 km, te
3. geostacionarni sateliti, koji kruže oko Zemlje brzinom kojom Zemlja rotira, te se stoga uvijek nalaze iznad istog područja na visini od 35800 km.

Na satelite se postavljaju odgovarajući senzori, koji mjere pojedine atmosferske i oceanografske parametre. Neki od senzora su:

1. mikrovalni radiometar – služi za mjerenje količine vodene pare u stupcu zraka, a osim toga služi za korekciju podataka visine pomoću visinomjera (altimetra) pri mjerenju topografije oceana i promjena razine mora,
2. radarski visinomjer (altimetar) – namjena mu je mjerenje trajanja puta i intenziteta reflektiranih radio valova, na taj način određujući topografiju morske površine te visinu razine mora, brzinu vjetra u atmosferi te visinu površinskih kratkoperiodičkih valova u oceanima.
3. radiometri i spektrometri – služe za mjerenje dolaznog zračenja na pojedinim frekvencijama, na taj način određujući parametre kao što su površinska temperatura mora, koncentracija klorofila u morima, udio pojedinih karakterističnih spojeva u moru i atmosferi, itd.

Mikrovalni radiometar (lijevo) i radarski visinomjer (desno) na satelitu Jason-1 (preuzeto sa stranica NASA-e)

Apsorpcijska svojstva pojedinih spojeva u atmosferi te frekvencijski kanali koji se koriste pri mjerenju površinske temperature mora na AATSR EnviSat-1 spektrometru (preuzeto s EnviSat-ovih stranica)

Vezane stranice projekta

• mjerenja razine mora
• mjerenja termohalinih svojstava
• mjerenja morskih struja
• mjerenja površinskih valova